Povijest Ludbrega
NASTANAK LUDBREGA
Ludbreg je jedno od najstarijih naselja u Hrvatskoj. Ljudi na ovom području žive od prapovijesnih vremena, a sam se grad razvio se na raskrižju putova te je svjedočio brojnim uzbudljivim povijesnim događajima, kulturama i civilizacijama.
Posebno važno mjesto u ludbreškoj povijesti ima rimsko razdoblje. Rimljani su na mjestu današnjeg Ludbrega izgradili Ioviju – naselje iz kojeg suvremeni grad vuče svoje korijene. Velika seoba naroda opustošila je rimsku ostavštinu, ali je u ranom srednjem vijeku, na ostacima ranijih naselja na lijevoj obali Bednje, izrastao srednjovjekovni Ludbreg.
Ludbreško vlastelinstvo
Ludbreg se, ali pod imenom “Transit aquam Bugne” odnosno, u doslovnom prijevodu „mjesto na prijelazu Bednje“, spominje u prvoj polovici 13. stoljeća. Kroz cijeli srednji vijek grad je bio u vlasništvu nekoliko utjecajnih velikaških obitelji koje su u njemu ostavile brojne vrijedne spomenike. Posebno je važna današnja župna crkva, dovršena 1410. godine koja svoj suvremeni oblik dobiva u nizu pregradnji, zaključno s 1829. godinom.
Ludbreška se tvrđava, središnji dio srednjovjekovnog grada, dodatno ojačava zbog turske opasnosti tijekom 15., 16. i 17. stoljeća, a upravo su ta turbulentna vremena izrodila legendu zbog koje je Ludbreg danas poznat kao važno svetište.
Prema njoj, jedan se svećenik, sumnjajući u istinitost obreda kojim se vino pretvara u krv, iznenadio kada se na samom kaležu pojavila prava krv. Uplašen, dao je nastalu relikviju uzidati u zid iza oltara i sve uključene je obvezao na šutnju. Međutim, kao i svaka druga tajna, i ova je isplivala te su se ljudi ubrzo počeli okupljati i hodočastiti u želji da svjedoče čudu Kristove krvi. U priču se uključio sam vrh crkve, koji je detaljno ispitao sve navode te je 1513. godine tadašnji papa Leon X svojom bulom i službeno potvrdio Ludbreg kao hodočasničko odredište. Ta tradicija živa je još i danas, a prve nedjelje u rujnu svake godine, Ludbreg posjeti ogroman broj hodočasnika iz cijelog svijeta.
Ludbreg kao trgovište
Ludbreg je od početka 16. stoljeća važno trgovište i sajmište na što nije previše utjecala ni turska opasnost, koja je stalno prisutna u ovom dijelu Hrvatske sve do kraja 17. stoljeća. Nakon slavne obitelji Erdödy, Ludbregom od 1695. vlada obitelj Batthyany koja je obilježila i oblikovala grad kakav danas poznajemo.
Batthyanyji grade brojne vrijedne sakralne i svjetovne građevine, a gradu i dvorcu 1800. godine, rušenjem zidova oko tvrđave, daju novi izgled. Stari je grad u vlasništvu obitelji Batthyany bio sve do 1939. kada ga je otkupila općina odnosno današnji Grad koji je u njega smjestio upravu i druge javne institucije.
Legenda o imenu Ludbreg
Ludbreg je grad legendi i priča. Legenda o središtu svijeta, čudo Kristove krvi, ali i i samo ime grada „Ludbreg“ zanimljivi su kamenčići mozaika privlačnosti ovog grada.
Postoje dvije priče o nastanku i značenju imena Ludbreg. Prva, nastala kao folklorni način objašnjavanja neobičnog imena grada, kaže da je na obližnjem tumulu, umjetno stvorenoj uzvisini, nekad davno postojala utvrda čijim je bedemima svakog dana šetala supruga njezina zapovjednika. Prilikom jedne takve šetnje ona je spazila četu Turaka kako se približava te je od straha vrisnula, onesvijestila se i iz ruku ispustila dijete koje je nosila. Kad se osvijestila, shvatila je da je ostala bez djeteta, koje su odveli Turci te je u očaju i bijesu, izrekla kletvu “Prokleti taj ludi brijeg!”. Ludi brijeg = Ludbreg!
Druga priča utemeljena je na istraživanjima mađarskog povjesničara Thalloczy krajem 19. stoljeća, koji je u arhivi dvorca naišao na 264 povijesne isprave i povelje o veleposjedu Ludbreg. Iz njih je zaključio da je grad dobio ime po svom osnivaču, vitezu križaru LODBRINGU, koji je iz daleke Burgundije krenuo u križarski rat, ali se više nije vratio u domovinu, nego je ostao ovdje i nadjenuo mu svoje ime.
Ljudi su to, njima neobično ime, izgovarali „Ludbring“ što se s vremenom premetnulo u riječ „Ludbreg“.
Legenda o centru svijeta
U gradu legendi, one postoje za gotovo sve što bi vas moglo zanimati. Kao što postoji više verzija priče o imenu Ludbrega, tako postoji i više verzija legende o tome kako je i zašto Ludbreg „centar svijeta“.
Prva kaže da taj pojam seže još u rimska vremena, kada je na mjestu Ludbrega stajao Castrum Iovia, grad s cjelokupnom infrastrukturom, kanalizacijom, forumom i termama, koji je postao trgovačko i prometno središte i na čijim je temeljima izgrađen i današnji Ludbreg. Iz tog vremena datira i legenda koja kaže da su upravo na ovom mjestu bili zamišljeni krugovi zemaljski, a na njihovim obodima velike metropole svijeta.
Ona bi, sama po sebi, ostala tek jedna od povijesnih priča da se s njezinim tvrdnjama nije poigrao dr. Erasmus Weddigen iz Švicarske, zaljubljenik u Ludbreg, koji je, slučajno, shvatio da ako kao ishodište uzme Ludbreg te potom šestarom po karti icrtava koncentrične krugove, zaista brojni gradovi stoje na njihovim obodima.
Kao da mu nije bilo dovoljno potvrditi jednu legendu, Dr. Weddigen potvrdio i drugu. Naime, utvrdio je da se točno nasuprot Ludbrega, na južnoj polutci naše planete, nalazi mali južnopacifički otočić Antipodes, blizu Novog Zelanda. Postojanje, lokacija i ime tog otoka dio je mnogo složenije legende o ženi imena Ludberga, koja je, nakon što ju je nečastivi cijeli život dovodio u kušnju i zlostavljao, u bijesu zabila drven križu u tlo takvom silinom da je na suprotnoj strani planete „izbio“ otok imena Antipodravina, a na mjestu gdje je zabila križ, izvire slana zapaljiva voda iz samo središta zemlje.
Četvrta teorija o „centru svijeta“, vezana je uz kršćansku tradiciju da taj epitet dodjeli svakom mjestu koja su na neki način vezana uz Krista. Kako je Ludbreg staro i popularno svetište utemeljeno u čast Predragocjene Krvi Kristove, koja se, prema priči, čudom pojavila u kapelici Sv. Križa dvorca Batthyany, ova verzija priče, iako možda nije uzbudljiva kao Ludbergin obračun s nečastivim, ili mistična rimska geografija, vjerojatno je najbliža istini.
Legenda o Ludbergi
Ludberga je rođena 1. travnja 1141. godine, nedaleko od Varaždinskih Toplica, i iako je bila obrazovana i lijepa, njezin je život obilježila borba s „nečastivim“ koji joj se tri puta umiješao u planove.
Prva „intervencija“ nečastivog, u obliku viteza Ulrika, završila je time da je Ludberga ostala sama sa sinom te je živjela isposnički život. Drugi pokušaj nečastivog završio je tako da je Ludberga, bježeći od njega, našla malu vinogradarsku kućicu i postala vješta i cijenjena vinarka. Kad je nečastivi došao treći put, o liku bogatog gofa, Ludberga je izgubila strpljenje i u naletu bijesa drvenim križem udarila u zemlju zbog čega je na drugoj strano svijeta iz mora iskočio otok Antipodravina. Zaista, na južnoj polutci, u blizini Novog Zelanda, točno nasuprot Ludbregu, nalazi se vulkanski otočić Antipodes, a sličnost s njegovim navodnim originalnim imenom „Antipodravina“, ali i lokaciju, teško j ignorirati.
Dodatni „dokaz“ autentičnosti ove legende je i izvor slane, zapaljive vode koji se zaista nalazi u Ludbregu, a koji izlazi na mjestu gdje je Ludberga u zemlju zabila križ.
Poznati Ludbrežani
Najveća vrijednost nekog grada su ljudi koji u njemu žive, stvaraju i ostavljaju trag daleko izvan njega. Mnoga poznata imena kulture, umjetnosti i znanosti rođena su u Ludbregu. Ovo je priča o njima.
Mladen Kerstner (1928. - 1991.)
Slavni hrvatski novinar, pisac i režiser i rođeni Ludbrežanin, Mladen Kerstner, najslavniji je po tome što su po njegovim djelima snimljena remek-djela hrvatske kinematografije, serije „Mejaši“ i „Gruntovčani“. Kerstner je na kajkavskom narječju ludbreške Podravine pisao pripovijetke, pjesme i drame koje opisuju događaje u njegovom rodnom kraju te vrlo duhovito, ali i izravno prikazuju mentalitet i ujedno dodiruju opće ljudske teme.
Rudolf Fizir (1891. - 1960.)
Rudolf Fizir je bio tehnički vizionar, svestrani inženjer i hrvatski konstruktor zrakoplova u vrijeme kada su zrakoplovi bili novost i čudo tehnologije. Svoj je prvi sportski zrakoplov konstruirao još kao student 1913. godine. Školovao se u Hrvatskoj, Austriji, Francuskoj i Njemačkoj gdje je stekao diplomu aerotehničkog inženjera, a tijekom života je konstruirao je 18 aviona.
Marija Winter (1912. - 1989.)
Marija Winter je bila učiteljica, povjesničarka i prva ludbreška kroničarka. Svojim je kroničarskim radom obilježila posljednja desetljeća dvadesetog stoljeća. Godinama je prikupljala i obrađivala povijesnu građu o Ludbregu i ovome kraju ispisujući na stotine i stotine stranica povijesti svoga zavičaja. Objavila je preko 40 članaka o prošlosti Ludbrega i okolnih naselja, školstvu, narodnim običajima, etnologiji. Posthumno je objavljena njena dvotomna knjiga „Iz povijesti Ludbrega i okolice“.
Dragutin Novak (1926. - 1992.)
Dragutin Novak je bio učitelj koji se istaknuo u razvitku ludbreškog školstva i prosvjete, posebice andragogije. Bio je ravnatelj ludbreške Osnovne škole, osnivač i direktor Narodnog sveučilišta Ludbreg, pokretač ludbreških novina, osnivač Radio Ludbrega, aktivan društven i politički radnik, a posebice se isticao na čelu ludbreške općine od 1969. do umirovljenja 1982. godine.
Kazimir Bedeković (1727. - 1782.)
Kazimir Bedeković je bio hrvatski filozof, matematičar, fizičar, književnik i bogoslov iz reda isusovaca. Član je stare hrvatske plemićke obitelji Bedekovića Komorskih. Pisao je drame na latinskome jeziku koje su se izvodile u isusovačkim kolegijima, a najistaknutije su o Josipu Egipćaninu, sv. Justinu i sv. Bernardinu. Također je imenovan rektorom Hrvatskog kolegija u Beču, gdje je i preminuo.
Božo Hlastec (1923. - 1994.)
Božo Hlastec rođen je u Ludbregu. Po zanimanju je bio građevinar, a pisao je kajkavske pjesme vezane uz rodni kraj Ludbreg i Samobor, gdje je živio. Svoju kajkavsku poeziju objavljivao je u Samoborskim novinama, Kaju, Kajkavskom kalendaru, te je nagrađivan na smotrama kajkavskog pjesništva u Zelini, Zlataru, Samoboru i Krapini. Čak desetak njegovih pjesama je uglazbljeno, te je zastupljen u nekoliko antologija i zbornika kajkavske poezije: Stari poti, Zvezde nad Sanoborom, Podravske senje, Na zemlji tragi.